Trnje između dva svjetska rata: Život u bijedi

Trnje je u razdoblju između dva svjetska rata bilo prostor u kojem se susretalo seosko poljoprivredno naslijeđe s novodoseljenim radničkim stanovništvom koje je živjelo u bijedi života predgrađa.

Miroslav Krleža je 1926. napisao:

“Hrvatstvo nije samo zagrebačka kistihand milostiva niti “hiljadugodišnji” asfalt niti drvored stoljetnih platana na Zrinjevcu, nego je hrvatstvo jedno ogromno selo Trnje, bez kanalizacije, bez pločnika, seljačka bijeda, ograđena trulim plotovima, crna gluha provincija, obasjana svjetlom petrolejke što tiho žmirka u autohtonu tminu”
“trnjanske petrolejke, blato do gležnja, prizemnice s trulim tarabama, seoske bašte (krastavci, tikve, ribiz i grah), kudravi psi bez marke, krave na melankoličnom povratku s Vrbika, u predvečerje, selendra bez građevnog reda, bez plana, sve gnjile kolibe s vlažnom linijom horizontalne razine vode od posljednje katastrofalne poplave koja se tu javlja s matematičkom neizbježnošću, sezonski pravilno dvaput, svakog proljeća i svake jeseni, već kako padaju kiše oko Rjavine i Mežaklje. Patke po barama, otvorene toalete, malarija, tifus i sedam hiljada drugih bolesti, kao sudbina felaha u nilskoj Delti, sve sivo, sve bolesno, sve beznadno, sve antipatično, sve balkanska tužna provincija, gdje ljudi stanuju na smeću, gdje ljudi krepavaju kao pacovi, gdje slabokrvna djeca crkavaju od gladi i gdje se uopće krepava više nego živi u ljudskom smislu.”

Kao ilustraciju teškog života možemo navesti podatke istraživanja o stanovanju u naselju Njivice-Pile (nastalo 30-ih godina 20. stoljeća) koje je pred Drugi svjetski rat proveo arhitekt Radošević:

• nabrojao je 227 stanova u 117 kuća s više od 1000 ljudi (prosječno cca 10 osoba po kući)
• samo je jedan stan imao 3 sobe, 56 je bilo dvosobnih dok se čak njih 170 sastojalo od samo jedne sobe
• prosječna površina po osobi je bila samo 4,34 m2, no bilo je i ekstrema gdje je npr. obitelj s petero djece živjela na samo 5,5 m2

O uvjetima života i rada govori i vijest iz 1906. kada su štrajkali radnici ciglana, uz zahtjev da im se skrati radni dan sa 19 na “samo” 14 sati. U to su doba oni radili od 3 do 22 sata, a tražili su da radno vrijeme bude od 5 do 19h. Uz takve uvjete života i rada nije čudo da je život na Trnju bio težak – loši zdravstveni uvjeti (osobito TBC), neishranjenost, djeca koja lutaju uokolo dok roditelji rade …

Napomenimo da na Trnju, za razliku od npr. Trešnjevke, gotovo da i nije bilo međuratne socijalne izgradnje osim nekoliko zgrada na Kanalu i Laščinčaku, na krajnjem istoku. Prvi pravi regulacijski prostorni plan donešen je 1940., no zbog rata se nije počeo provoditi te je prava urbanizacija Trnja počela tek u kasnim 40-ima kada se grade prve stambene zgrade na zapadnom dijelu ulice (npr Ulica grada Vukovara 56, arhitekt Neven Šegvić, dovršena 1949.) i kada je sagrađena tramvajska pruga na dionici od Savske ceste do Heinzelove ulice.