Savica, kvart koji je rastao iz vode (1985. – 2012.)

Na Savici sam živjela od rođenja 1985. do svoje dvadeset i sedme godine. Dovoljno dugo da zapamtim krajolik koji više ne postoji i da gledam kako se prostor postupno preoblikuje iz živog, zelenog ruba grada u uređen, danas već dobrim dijelom preizgrađen urbani kvart. Moja prabaka bila je stara Trnjanka; ovdje je imala kuću koju je dobila u zamjenu za stan, još u vrijeme kada se Trnje mijenjalo i preslagivalo, a obiteljske priče i kuće selile zajedno s gradom. Taj kontinuitet, koji se protezao i prije mog rođenja, učinio je Savicu mjestom koje nikada nije bilo samo privremeno.

Savica nikada nije bila siva. Bila je izrazito zelena, bujna i puna života. Nastala je na zemlji koja je dugo bila močvarna i poplavna, a blizina Save osjećala se posvuda. Navečer su se jasno čule žabe; njihov glasni zbor bio je dio svakodnevice. Kvartom su hodale čaplje, kao da beton nije poremetio njihove rute. U travi i šikari mogli su se vidjeti fazani, a divlji zečevi nisu bili rijetkost. To nije bila posebnost, to je bila normalnost.

Prostor Savice nikada se nije dijelio po visini. Svi su dijelovi bili na istoj razini, ali se kvart jasno razlikovao po dubini, od juga prema sjeveru. Govorilo se o donjem, srednjem i zadnjem platou. Ta podjela nije bila administrativna, nego dječja i iskustvena.

Donji plato bio je najbliži kući, roditeljima i svakodnevici. Srednji plato bio je zona proširene slobode. Zadnji plato bio je najnaseljeniji, ispresijecan prometnicama, s manje zelenila i više kretanja, i upravo zato se ondje nije išlo slučajno. Za odlazak na zadnji plato trebala se dozvola roditelja, ne zbog udaljenosti, nego zbog svijeta koji je ondje bio gušći, brži i ozbiljniji. Ta podjela nije učila prostor, nego granice, prije nego što smo ih znali imenovati.

Kvart se živio biciklom. Svugdje se išlo biciklom – u školu, u park, do prijatelja, prema nasipu. Vožnja samim nasipom bila je dopuštena samo na potezu od Mosta slobode do današnje Močvare; dalje se nije išlo, ili se barem znalo da se ne bi smjelo. Ta je granica bila jasna, nepisana i opće poznata.

Imena ulica na Savici nisu bila slučajna. Kvart su obilježavala imena velikana hrvatskog kazališta i opere – ulice Vladimira Ruždjaka, Zinke Kunc, Ljerke Šram, itd. To su bila imena ljudi čija su djela pripadala velikim pozornicama, a ovdje su bila upisana u svakodnevicu: na pločama zgrada, u adresama, na poštanskim omotnicama. Bili smo na to ponosni, na činjenicu da ulice u kojima živimo nose imena umjetnika, da kvart ima kulturnu težinu i identitet koji se može imenovati.

Ta imena nisu bila dio dječjeg govora, ali su stvarala osjećaj vrijednosti prostora. U stvarnom se životu kvart i dalje orijentirao po nasipu, livadama i šikari. I doista, krave, konji i ovce pasli su na nasipu, bez osjećaja da je to nešto neobično. Tako su na Savici paralelno postojale dvije karte: službena, s imenima umjetnika, i ona druga, živa, sastavljena od kretanja, dozvola i sjećanja.

Osnovna škola Jure Kaštelana bila je središte dječjeg svijeta. Ispred škole rasli su visoki jablani, stabla koja su davala hlad, a u našem su doživljaju nosila i dodatno značenje, kao da su ondje rasla i zbog Kaštelanove pjesme Jablani, zbog jezika koji je znao imenovati prirodu, djetinjstvo i tišinu. U blizini je stajala i jedna tužna vrba, mjesto zaustavljanja i gledanja, danas posječena i prisutna tek u sjećanju onih koji su znali gdje je bila. Škola je bila mjesto reda, ali i polazišna točka samostalnosti: prvi povratci bez pratnje, prva lutanja kvartom, prvi osjećaj da prostor pripada i nama.

Prema Mostu slobode i uz nasip prostirao se prostor koji je danas uređeniji nego prije. Bio je to prostor pun prirode, tišine i kretanja vode – Jezera Savica, močvarni pojas, šikara i plićaci. Tamo se lovilo punoglavce, gazilo po blatu i nestajalo u visokoj travi. To nije bio park, nego divlji prostor unutar grada, pun zvukova, života i nepredvidivih susreta. Ondje su se mogle vidjeti nutrije kako izlaze iz vode i nestaju u raslinju. Ljeti se ondje hladilo jer je bilo zelenije, svježije i življe nego igdje drugdje u kvartu.

Iza mosta nalazilo se, i još se uvijek nalazi, groblje brodova: svezani, zahrđali brodovi koji se godinama nisu pomicali, kao da su ondje ostavljeni da čekaju zaborav. Stajali su nepomično uz obalu, tihi i teški, dio pejzaža kojem se nitko nije čudio. Put je dalje vodio uz rijeku, prema hidroelektrani, snažno prisutnoj u prostoru, jasno vidljivoj i neizbježnoj, kao znak industrije nasuprot bujnoj, gotovo netaknutoj prirodi. Nažalost, šuma oko hidroelektrane, kao i sama rijeka kod Mosta slobode, često su bile mjesta samoubojstava, osobito u vrijeme kada je most bio slabo prometan.

Zalazak sunca uz Savu na području Savice. [VR 2026.] 

Moja baka također je odrasla na Savici i često je pričala o kupanjima u Savi, u vrijeme kada rijeka još nije bila zabranjeni prostor, nego dio svakodnevice. Govorila je kako je rijeka bila brza i puna jakih virova, dok su mnogi kupači bili nevješti, neoprezni ili previše samouvjereni. Sava je bila lijepa, ali ne i blaga. Svako bi se toliko dogodilo da netko završi pod vodom i više se nikada ne vrati. Te su se priče prepričavale tiho, bez patetike, kao upozorenje i podsjetnik da rijeka daje prostor, ali ne prašta neznanje.

Zrak je ondje uvijek bio čist. Još pri planiranju Zagreba industrija je namjerno smještena istočnije, jer vjetar pretežno puše prema istoku, dalje od grada. Ta se odluka osjećala u svakodnevici, u zraku koji se mogao duboko udahnuti, u mirisima trave i vode, u osjećaju otvorenog prostora koji je Savicu razlikovao od drugih dijelova grada.

Nasip je imao više uloga nego što bi itko priznao. Bio je šetnica, igralište, pašnjak i granica. Tijekom rata dobio je i novu, ozbiljniju funkciju. Vojnici su stajali i pušili cigarete na vrhu nasipa kako bi se moglo vidjeti odakle se puca i tko je s koje strane. U okolici je bilo mnogo vojnih zgrada iz doba JNA, pa je Savica u tom razdoblju bila ispunjena vojskom, uniformama i stalnim kretanjem.

Zbog toga je u kvartu bilo i mnogo skloništa. Za djecu su ona postajala mjesta druženja, igre i čekanja, prostori u kojima se boravilo zajedno, često ne razumijevajući u potpunosti zašto smo ondje. Istodobno su ta ista mjesta za roditelje bila izvor stalnog stresa, tihe brige i napetosti koja se nije uvijek izgovarala naglas. Rat se na Savici osjećao više u prostoru nego u riječima. Danas su mnoga ta skloništa zapuštena ili se pretvaraju u oblik tzv. „bunker turizma“.
Tijekom rata Savica je imala i jedno mjesto koje se danas rijetko spominje. Između donjeg i srednjeg platoa nalazila se streljana, tada iznimno popularna. Ondje su djeca učila pucati, gotovo usputno, kao dio ratne svakodnevice. Taj je prostor tada bio živ i korišten, a danas je napušten, nijemi podsjetnik na vrijeme u kojem su se granice djetinjstva pomicale brže nego što smo to mogli razumjeti.

Chromos na Savici bio je prostor teniskih terena i mjesto rekreacije. Ondje se igralo i gledalo tenis, a u neposrednoj blizini tada se, kao i danas, pojavljivao dječji lunapark – privremen, šaren i bučan, ali uvijek dio kvartovskog pejzaža. Taj spoj sporta, igre i otvorenog prostora bio je za Savicu posve prirodan.

Nekoć u Ulici Ljerke Šram nije bilo placa. Na tom se mjestu prostirala velika, otvorena livada, taman po mjeri dječjeg ukusa, dovoljno široka za trčanje, igre i nestajanje bez plana. Svakodnevne namirnice zato se nisu kupovale u kvartu, nego se išlo na Dolac. To se nije doživljavalo kao udaljenost: od Centra smo bili svega dvadesetak minuta tramvajem, dovoljno blizu da grad bude dostupan, a opet dovoljno daleko da Savica zadrži vlastiti ritam i prostor.

Dvijetisućite su donijele ubrzanje. Močvarna područja nestajala su, šikare se pretvarale u parkove, a livade u gradilišta. Kvart se uređivao, ali je pritom gubio slojeve. Djeca su se povlačila unutra, nasip je postajao rekreacijska zona, a rijeka nešto što se gleda, a ne dodiruje.

Savica je oduvijek bila građanski jaka. Odluke o prostoru, sadržajima i promjenama ovdje su se uvijek mjerile ukusom i potrebama stanovnika, a ne samo administrativnim planovima. Taj se odnos posebno vidi u prostoru današnjeg centralnog parka (iza drugog platoa). Na mjestu gdje danas stoje moderne zgrade, nekada su u barakama živjeli prognanici, kao i u barakama uz nasip. Taj je sloj privremenog stanovanja nestao, prostor je preoblikovan, ali je sjećanje ostalo upisano u kolektivno pamćenje kvarta.

U posljednje se vrijeme upravo oko tog parka vodi stalna borba s Crkvom, zbog pokušaja da se zauzme i posljednji pedalj zelenila. Ta rasprava nije samo prostorna, nego i vrijednosna, pitanje kome grad pripada i tko o njemu odlučuje. Savica pritom nema vlastitu crkvu, što je za zagrebačke kvartove rijetkost. Građani koji odlaze na misu to čine u Osnovnoj školi Jure Kaštelana, privremenom prostoru koji je, paradoksalno, postao simbol zajednice više nego bilo koja trajna građevina.
Savica pritom nema razvijenu stalnu kulturnu ponudu u klasičnom smislu. Ne postoje kazališta, ni kontinuirani programski prostori, pa se kulturni život kvarta već dugo oslanja na inicijativu samih stanovnika. Upravo se zato građani često zajedno s Knjižnicom Savica organiziraju oko kulturnih i društvenih sadržaja kroz radionice, razgovore, manja događanja i susrete. Knjižnica je na Savici prisutna desetljećima i predstavlja jedno od rijetkih trajnih javnih mjesta okupljanja; zasigurno bi se u njezinoj povijesti moglo pronaći mnogo zanimljivih priča o kvartu, njegovim stanovnicima i načinima na koje se kultura ovdje uvijek stvarala odozdo, iz potrebe, a ne iz infrastrukture.
Tijekom mog odrastanja Savica je bila kvart djece. Bilo nas je mnogo; igrališta, prolazi između zgrada i parkovi bili su stalno puni, a dani su se mjerili okupljanjima, glasovima i kretanjem. Ta se slika, unatoč svim promjenama, nije izgubila. Savica je i danas kvart u kojem ima puno djece, u kojem se još uvijek čuje igra i u kojem prostor i dalje pripada onima koji ga koriste, a ne samo onima koji ga planiraju.

Savica nije kvart koji se pamti po jednoj zgradi, jednoj ulici ili jednom događaju, nego po načinu na koji se u njemu živjelo: po prostoru koji je dopuštao djetinjstvo, ali je učio granice; po zelenilu koje se nije nudilo kao dekor, nego kao svakodnevica; po zajednici koja je znala reagirati kada se diralo u ono zajedničko. Zato Savica, unatoč svim promjenama, i dalje ostaje kvart djece, ljudi i prostora, ne zato što je ostala ista, nego zato što je zadržala karakter.

(Lovorka)