Srednjoškolsko igralište – pred početak radova na izgradnji podzemne garaže

Srednjoškolsko igralište (nekada zvano i Elipsa radi svoga prvobitnog elipsoidnog oblika) se zajedno sa kompleksom zgrada namijenjenih obrazovanju te dvije sportske dvorane nalazi na velikoj parceli između Rooseveltovog trga, Klaićeve ulice (nekada zvane Kukovićeva), Kačićeve (u doba nastajanja igrališta još nepostojeće na dijelu između današnje Klaićeve i Ulice Kršnjavoga) te Ulice Kršnjavoga (nekada zvane Vojnička). Taj je blok oblikovan na temelju prvog pozivnog međunarodnog arhitektonsko-urbanističkog natječaja ikad provedenog u Hrvatskoj. Najveću zaslugu za to ima dr. Izidor Kršnjavi (1845.-1927.), povjesničar umjetnosti, slikar, kulturni i javni djelatnik, prvi profesor povijesti umjetnosti u Zagrebu i prvi ravnatelj Strossmayerove galerije. On je svojim revolucionarnim programom u tom gradskom bloku predvidio tzv. Školski forum na kojem bi se uz niz školskih i muzejskih sadržaja nalazili i sportska dvorana te vanjska igrališta. Ta odluka je posljedica 1874. godine donesenog “Mažuranićevog zakona” kojim se u škole uvodi tjelesni odgoj, prvo samo u osnovne, a ubrzo zatim i u srednje škole (1883.).
Što se društvene klime u Zagrebu u to doba tiče, Hrvatskom je vladao ban Khuen Hedervary koji je provodio beskompromisnu mađarizaciju zemlje, no istodobno je cvjetala gradnja javnih sadržaja što je Zagrebu donosilo sve brži razvoj.

Evo kratke kronologije zbivanja važnih za gore navedeni prostor tokom posljednjih 175 godina:

• 1850.: Gradec i Kaptol se spajaju u jedinstveni grad Zagreb
• 1862.: Željeznica stiže u Zagreb, a glavni gradski kolodvor je tada bio sadašnji Zapadni Kolodvor, zvani Zagreb Južni kolodvor (jer je bio smješten na liniji tzv Južne Željeznice, Beč – Zidani Most – Zagreb – Sisak). 1870. se dovršava i poveznica od Budimpešte do Zagreba i dalje do Karlovca i Rijeke. Sadašnji Glavni kolodvor, kao najveća gradska željeznička stanica, se dovršava tek 1892.
• 1865.: Dovršena je Prva regulatorna osnova grada Zagreba, prvi dokument u povijesti Zagreba koji je regulirao gradnju u okviru tadašnjeg grada.  Savska cesta je (i) tada bila glavna poveznica središta grada prema jugu dok su Kukovićeva (Klaićeva) i Ulica Kršnjavoga (Vojnička) glavne ulice u smjeru kolodvora.
• 1868.: Gradski mjernik Janko Nikola Grahor osniva građevinsko poduzeće “Grahor i Klein” u čijem će se sastavu ubrzo nalaziti 6 ciglana, od toga 4 u Zagrebu, a jedna od njih je upravo na promatranom prostoru
• 1880.: Dana 09.11.1880. u 7 sati, 33 minute i 50 sekundi Zagreb je pogodio potres od 6.3 stupnja Richterove ljestvice. Građani koji su ostali bez smještaja bili su zbrinuti u vojničkim barakama koje su sagrađene na prostoru današnjeg igrališta
• 1887.: Grad Zagreb donosi Drugu regulatornu osnovu koja daje okvir izgradnji u dijelu grada koji je tema ovog teksta
• 1888.. Prilikom izgradnje Rudolfovih vojarni vojna uprava dobiva pravo korištenja zapadnog dijela prostora Ciglane za smještaj baraka za skladištenje građevinskog materijala sve do 1905.
• 1891.: Na istočnom dijelu promatranog prostora otvoren je velodrom “Sokola”, prvi te vrste u Zagrebu. Trkalište je bilo duljine 333 metra i posjedovalo je i natkrivene tribine.
• 1893.: Objavljen je prvi međunarodni arhitektonski pozivni natječaj u povijesti Zagreba na kojeg su pozvani znani graditelji Herman Bolle, Kuno Weidman, Josip pl. Vancaš iz Sarajeva, tvrtka Helmer & Fellner iz Beča te Ludwig & Hülssner iz Berlina koji su se svi odazvali pozivu. Natječajni je zadatak obuhvaćao cjelovito urbanističko rješenje parcele s unutrašnjim perivojem i igralištima oko kojih bi se podiglo devet pojedinačnih javnih zgrada tzv. Školskog foruma povezanih trijemovima sa skulpturama, a u tim bi zgradama bili smješteni razni javni sadržaji: realna škola, gimnazija, trgovačka akademija, crkva sv. Blaža, glazbeni zavod, muzealna zgrada, sveučilišna knjižnica, gombaona i konvikt.
• 1894.: Predani su radovi, prva nagrada dodijeljena je radu tvrtke Ludwig & Hülssner (inače specijalizirane za projekte školskih i bolničkih zgrada) koji je naknadno revidiran zbog ograničenih financijskih sredstava kojima se raspolagalo. Novom verzijom projekta se predviđa gradnja gimnazije u južnom krilu zgrade, trgovačke akademije u sjevernom krilu te realke u središtu. Iako je natječajni program tražio smještaj zgrade paralelno sa Savskom cestom od toga se odustalo (po ideji Josipa pl. Vancaša) radi dobivanja mirnije okoline za učenike i nastavnike, a isto tako se odustalo i od gradnje odvojenih zgrada pa je čitav kompleks sagrađen kao splet spojenih zgrada. Crkva sv. Blaža je nakon dugotrajne rasprave sagrađena tek 1910.-1914. na uglu Deželićevog prilaza i Primorske ulice po projektu Viktora Kovačića.
• 1895.: Velodrom se napušta radi početka gradnje
• 1895., 14.10.: Car Franjo Josip I posjećuje gradilište Školskog foruma
• 1896.-1897.: Novosagrađene zgrade su predane na uporabu. Posebnu pozornost je privukla “gombaona s muzejskim dogratkom” sagrađena od “dobro pečene opeke Sv.Klarske u običnom mortu”. Igralište je pak sagrađeno u obliku elipse po uzoru na igralište u Goerlitzu u Saskoj gdje je dr. Franjo Bučar pohađao tečaj sportske naobrazbe. Pored igrališta su se nalazila i dva teniska terena, sve do 1906. godine jedina u Zagrebu.
• 1896.: Na igralištu se održavaju sportske igre povodom prve suvremene olimpijade u Ateni (na kojima Hrvati nisu sudjelovali) koje su bile iznimno posjećene. U to doba je to bio jedini ograđeni namjenski sportski objekt u Zagrebu.
• Početak XX stoljeća: Uređena je atletska staza i zasađeni su kesteni oko igrališta.
• 1905.: Napokon su izmještene vojne barake sa istočnog dijela zemljišta, a nogometaši HAŠK-a i Akademije su dobili odobrenje za održavanje treninga na igralištu.
• 1908.: Natkriven je potok Kraljevac koji teče ispod zapadnog dijela parcele, blizu Kačićeve ulice, i igralište je pretvoreno u pravokutno
• Prvi svjetski rat i godine nakon njega (1914. – 1930.): Za vrijeme rata na igralištu su napravljene barake za ranjene vojnike,  nakon rata u njih su uselile istarske izbjeglice koji su izbjegli u vrijeme talijanizacije Istre nakon Rapalskih ugovora 1920.
• 1930.: Barake su iseljene (istarski izbjeglice su dijelom preseljeni u novosagrađeno naselje uz Selsku cestu) i spaljene, a prostor je ustupljen gimnaziji
• 1933.: Na zapadnoj strani je izgrađena sportska dvorana “Sokolski dom” po projektu arhitekta Egona Steinmanna (1901.-1966.) čiji su najpoznatiji projekti Fizikalni institut na Marulićevu trgu (1927.-1930.), gimnazije u Križanićevoj (1932.) i Kušlanovoj (1934.) te Pošta 2 (1939.-1940.). Uz dom su uređena i igrališta za tenis, odbojku i košarku, a cijeli kompleks Srednjoškolskog igrališta je uzorno održavan, kao park. Atletska staza je bila duljine 333,3 metra i imala je sa zapadne strane tribine za oko 1000 gledalaca.
• 1934.: Sagrađena je i ograda oko igrališta
• 1949.: Prema projektu Slavka Delfina (1909.-1983.), poznatog po projektu izgradnje sportskog parka Mladost na Savi od 1946. te strelišta na Dotrščini, dograđena je istočna strana zgradeza potrebe fiskulturne škole.

 

Sagrađeni dio Školskog foruma uz barake na današnjem Srednjoškolskom igralištu. Snimljeno 1928. [FB-ZG 2025.]

Međunarodna nogometna utakmica HAŠK . MEAC (Mađarska) 3:0. Snimljeno 16.05.1909. [FB-ZG 2025.]

Nogomet na Srednjoškolskom igralištu. Snimljeno 1953., snimio Pavao Cajzek. [FB-ZG 2025.]Te 1949., prije 77 godina, srednjoškolsko je igralište praktički dovedeno u oblik pod kakvim ga znamo i danas. Nažalost, igralište već dugo pati od nedovoljnog održavanja i nebrige iako još uvijek služi nastavi tjelesnog odgoja za nekoliko škola te zadovoljavanju sportskih i rekreativnih potreba stanara tog dijela grada. No, prema najavama koje su se u gradskim krugovima počele pojavljivati još 90-ih, a intenzivirale su se u doba gradonačelnika Milana Bandića, ispod igrališta se trebala sagraditi 2-etažna podzemna garaža. Sadašnja gradska vlast gradonačelnika Tomislava Tomaševića odlučila je dovršiti pripremnu dokumentaciju i započeti radove. Ta je vijest naišla na odobravanje dijela građana, ali i negodovanje preostalih zato što suvremene prometne politike podržavaju gradnje većih javnih garaža samo na gradskome obodu čime se putnici koji putuju prema gradskome središtu već u predgrađima preusmjeravaju na korištenje javnog prijevoza u širem središtu grada umjesto da ga zagušuju pojedinačnim motornim prometom. S druge je strane upitno kako će Srednjoškolsko igralište, sada jedna od ne tako mnogih gradskih zelenih oaza, izgledati nakon radova – neke od prezentacija sugeriraju velike asfaltne i betonske površine na njemu uz vrlo malo zelenila što je korak unazad u kvaliteti života građana tog dijela grada. I, ne najmanje važno, uz sadašnje stanje igrališta i parka oko njega vezano je mnogo osobnih uspomena građana koji stanuju oko njega, a i bivših školaraca i gimnazijalaca koji su koristili igralište i njegove klupe za igru, druženje, prve spojeve …

Sve u svemu, srednjoškolsko igralište je jedinstvena površina te vrste u centru grada, značajna kao arhitektonsko-urbana cjelina sa važnom socijalnom i ekološkom ulogom.

 

O posjetu

Posjet Srednjoškolskom igralištu, Osnovnoj školi Izidora Kršnjavog te njihovoj sportskoj dvorani (“Gombaoni”) je bio organiziran 07.02.2026., a voditelji posjeta su bili Marin Duić (asistent Arhitektonskog fakulteta), Viktor Kozar (bivši učenik OŠ Izidor Kršnjavi i Pedagoškog obrazovnog centra tj. današnje V. gimnazije, kao i korisnik igrališta) i Vanja Radovanović (predsjednik udruge Mapiranje kvarta). Posjetu je prisustvovalo 73 sudionika.

Posjet je započeo pregledom povijesti bloka u kojem se nalazi igralište zajedno s okolnim zgradama koji je prikazan u početku ovoga teksta. Razvoj gradova je vezan uz  prostorne planove, a Zagreb je dobio svoj prvi 1865. Tim je planom definirana slika središta Donjeg grada kakvog poznajemo danas. Prolaskom vremena se grad širi i razvija, događa se i potres te 1887. se donosi Druga regulatorna osnova koja sadrži prve planove razmatranog prostora. U donošenju se te osnove po prvi puta pojavljuje ime Izidora Kršnjavoga koji Gradu piše dopise i sugestije i koji je najzaslužniji za ono što se nalazi u tom bloku, on je bio lokomotiva koja je gurala taj veliki projekt.

Izidor Kršnjavi (Feričanci kod Našica, 22.04.1845. – Zagreb, 03.02.1927.) je u Beču studirao povijest i povijest umjetnosti te se javljao svojim filozofsko-estetičkim tekstovima u hrvatskim časopisima. Kao stipendist studirao je i slikarstvo u Münchenu, a od 1872. do 1877. boravio je u Italiji. Posredovanjem Strossmayera postao je profesor umjetnosti i arheologije na Sveučilištu u Zagrebu. Ubrzo daje poticaj za osnivanje Društva umjetnosti čiji je bio dugogodišnji tajnik i ideolog. Bio je i prvi ravnatelj Strossmayerove galerije slika. pod upravom društva, u suradnji s Hermanom Boleom osniva Obrtnu školu i Obrtni muzej (Muzej za umjetnost i obrt). 1884. se sukobljava sa Strossmayerom i ulazi u mađaronsku Narodnu stranku preko koje je izabran za zastupnika u Saboru. Od 1887. do 1891. studira pravo i postaje Predstojnik odjela za bogoštovlje u vladi Khuena Hedervaryja. Doba njegovog političkog angažmana je zapravo doba vrhunca njegove djelatnosti i doba kada nastaje Školski forum. Prema Kršnjavome, idealno ostvarenje klasicističkog sna o antici i oživotvorenje Strossmayerovog creda “Prosvjetom slobodi!” bila je talijanska renesansa, a arhitektonski stil toga doba bio je visoki historicizam.

Gradnja Školskog foruma je planirana u dvije faze, ali izvedena je samo prva faza, a to je gradnja gimnazije (danas Muzej Mimara), više trgovačke škole (danas V gimnazija) i realne gimnazije (danas osnovna škola Izidora Kršnjavog), a druga je faza trebala biti građena na zapadnoj strani parcele, prema potoku Kraljevcu. Međutim, sve do 1905. godine je taj dio bio pod vojnom upravom i na njemu su se nalazile vojne barake, a Vojna je uprava tražila enormno obeštećenje za napuštanje tog prostora koje Grad nije mogao platiti.

Uporabna dozvola za gimnazijski dio izdana je u prosincu 1895. godine, a unutrašnjost ostalih dijelova zgrade poput realke, muzeja, gombaonice i trgovačke škole dovršena je do 1. lipnja 1896. godine. Dakle, od završetka projekta do završetka radova proteklo je samo 16 mjeseci.

 

Što se tiče škola koje su bile useljene u te nove zgrade situacija je bila ovakva:

• Sjeverni objekt (prostori sadašnje pete gimnazije): U njega je ušla Viša trgovačka škola koje je po svojem programu bila bliska današnjem poimanju ekonomskih škola.
• Srednji objekt (prostori Muzeja Mimara): U njega je ušla Kraljevska (muška) realna gimnazija, koja će kasnije postati 1. gimnazija. Realna gimnazija je bila novitet školstva tog doba. Ona je ustanovljena 42 godine ranije sa ciljem modernizacije školstva u odnosu na klasične gimnazije. Klasične su gimnazije bile namijenjene obrazovanju za društvene humanističke studije, a realne su gimnazije bile po svojem karakteru slične današnjim prirodoslovno-matematičkim gimnazijama i tehničkim školama.
• Južni objekt (prostori sadašnje Osnovne škole Izidora Kršnjavog): U njega je ušla Donjogradska klasična gimnazija. Prva je klasična gimnazija bila na Katarinskom trgu i ona se smatra najstarijom školom u Hrvatskoj s kontinuiranim radom.

 

O školama koje su koristile prostore Školskog foruma tijekom njegova života (autor pregleda: Viktor Kozar)

• I gimnazija: Bila je to najdominantnija obrazovna institucija Školskog foruma, i po tome što je bila smještena u središnji i najreprezentativniji dio (koji gleda na Rooseveltov trg), i po tome što su odvajanjem od nje nastale i sve druge gimnazije koje su se nekada nalazile ili se još uvijek nalaze, u zgradama Foruma.
  U središnjem i najreprezentativnijem dijelu Foruma je živjela 90 godina (1895.-1986.), prvo kao gimnazija, a od 1977. pa do 1986. kao Centar za upravu i pravosuđe (CUP), a 1986. je naprasno iseljena u korist Muzeja Mimara.

• II gimnazija: Nastala je odvajanjem od I gimnazije 1912. godine, kroz povijest je nekoliko puta preseljavana i jedno vrijeme se nalazila i u krilu Foruma koje gleda na Klaićevu ulicu (gdje je danas V gimnazija), a od godine 1933. se nalazi u poznatom srednjoškolskom kompleksu u Križanićevoj/Domagojevoj ulici, kojeg je projektirao Egon Steinman, projektant Srednjoškolskog igrališta (LINK).

• III gimnazija: Nastala je odvajanjem od I gimnazije 1922. godine, najprije je bila u istoj zgradi u kojoj je bila i I gimnazija, pa je i ona premještena u krilo koje gleda na Klaićevu ulicu (gdje je danas V gimnazija), a od 1937. godine se nalazi u školskoj zgradi u Kušlanovoj ulici, koju je također projektirao Egon Steinman, projektant Srednjoškolskog igrališta (LINK).

• IV gimnazija: Nastala je odvajanjem od I gimnazije 1934. godine i najprije je bila smještena u krilo koje gleda na Ulicu Izidora Kršnjavoga (gdje je danas Osnovna škola Izidora Kršnjavog). Nakon Drugog svjetskog rata seli u središnje krilo (koje gleda na Rooseveltov trg) i zajedno s I gimnazijom 1977. godine ulazi u Centar za upravu i pravosuđe (CUP). Danas se IV gimnazija nalazi u novozagrebačkom naselju Kajzerica (LINK).

• V gimnazija: Nastala je odvajanjem od I gimnazije 1938. godine, a nakon Drugog svjetskog rata seli u krilo koje gleda na Klaićevu ulicu (gdje se nalazi i danas). Od 1946. godine nosi ime Gimnazija Bogdan Ogrizović te s tim imenom 1977. ulazi u Pedagoški obrazovni centar (POC) Bogdan Ogrizović. Kao gimnazija ponovo djeluje od 1990. godine, a od 1991. ponovo nosi ime V gimnazija (LINK).

• Viša trgovačka škola: Izvorno se (1895.) nalazila u krilu koje gleda na Klaićevu ulicu, u kojoj je danas V gimnazija. Godine 1910. odijeljena je od Realne (I) gimnazije, i te je godine dobila posebnog ravnatelja. To nije bila trgovačka škola u današnjem smislu tog pojma, jer su prije 2. svjetskog rata pod nazivom trgovačkih škola egzistirale škole koje se danas smatraju ekonomskim školama.

• Donjogradska klasična gimnazija: Izvorno se (1895.) nalazila u krilu koje gleda na Ulicu Izidora Kršnjavoga, a osnovana je zbog prenapučenosti Gornjogradske klasične gimnazije na Katarininom trgu. Godine 1932. seli se u Križanićevu ulicu, u srednjoškolski kompleks koji je projektirao Egon Steinman, i tamo se spaja s Gornjogradskom klasičnom gimnazijom u – Klasičnu gimnaziju (LINK).

• Osnovna škola Izidora Kršnjavog: Nalazi se u krilu koje gleda na Ulicu Izidora Kršnjavoga, i počinje s radom tek nakon Drugog svjetskog rata (ranije su u zgradi bile Donjogradska gimnazija i IV gimnazija). Osnovna škola je od 1960. godine nosila ime Osnovna škola Rudi Čajavec, a od 1991. je dobila svoje sadašnje ime.

Za vrijeme Prvog svjetskog rata zgrada je bila vojna bolnica austrougarske vojske, a u Drugom svjetskom ratu je u zgradi bila smještena njemačka vojska.

 

Ulični pogled na zgradu Osnovne škole Izidora Kršnjavoga. [VR 2026.] 

Pogled na pratitelje posjeta u predvorju Osnovne škole Izidora Kršnjavog. [BT 2026.] 

Reprezentativni prostor na katu zgrade osnovne škole. [DF 2026.] 

Srednjoškolsko igralište gledano iz kabineta za zemljopis Osnovne škole Izidor Kršnjavi. [VK 2026.] 

U Gombaoni. [DF 2026.] 

Osnovna škola Izidora Kršnjavoga

Za vrijeme posjeta školi obišli smo ulazni prostor kao i školske prostore u prizemlju i na prvome katu, uključujući i učionice. Ulazni je prostor monumentalan, sa zanimljivim detaljima poput malenih metalnih kuglica na gelenderima kojiam se učenicima onemogućavalo klizanje po njima. Sa prizemlja na prvi kat vode dva stubišta, prije 30-ak godina jedno od tih stubišta je bilo rezervirano za profesore, a drugo učenike.

Iz školskih prostora se pružaju zanimljivi pogledi na jednu stranu prema Srednjoškolskom igralištu, a na drugu prema Ulici Izidora Kršnjavoga.

Za posjeta školi saznali smo da je zgrada, danas obojana u sivu boju, nekad bila kremaste boje, kao i susjedna zgrada u kojoj je danas Muzej Mimara čija obnova se upravo dovršava i ponovo će biti obojan izvornom bojom.

Prilikom dogovora za posjet od ravnateljice smo škole saznali da su za posljednjih radova u Gombaoni, prije nekoliko godina, radnici raskopali pod u potrazi za nekim instalacijama i tada su ispod poda naišli na nepoznati sanduk. U njemu su, umjesto možda očekivanog pronalaska ćupa sa zlatnicima ili nekog drugog blaga, pronađeni stari nacrti za koje nije bilo poznato zašto su tamo bili stavljeni.  Nije nam poznato što se nalazilo na tim nacrtima.

Zahvaljujemo se ravnateljici Osnovne škole, gđi Lidiji Sosa Šimenc, na suradnji i dozvoli za ulazak u školu i Gombaonu. Također se zahvaljujemo svim bivšim učenicima škole i njihovim roditeljima koji su se pridružili posjetu i podijelili s nama svoje uspomene, a Viktor Kozar je posebno istaknuo sjećanja na svoje profesore i razredne kolege iz Osnovne škole Rudi Čajavec (godište 1979.-1983.) s kojima je i nadalje u kontaktu putem društvenih mreža.

 

Gombaona

Prilikom ulaska u Gombaonu Viktor Kozar se prisjetio svojeg školovanja u toj školi i nastave Tjelesnog odgoja koja se nije obavljala u Gombaoni (tamo su nastavu tjelesnog odgoja imali Centar za upravu i pravosuđe te Pedagoški obrazovni centar) nego u Atriju, prostoru kojeg je za preuređenja zgrade za potrebe Muzeja Mimara preuzeo muzej. “U tom su se prostoru nalazili stupovi usred dvorane tako da su sve sportske aktivnosti bile vrlo neobične. Najčešće smo se igrali graničara. Žao mi je što je taj atrij pripao Mimari i zato ne možemo ući unutra da to vidite. Ne znam da li će se nakon ponovnog otvaranja muzeja moći vidjeti taj prostor – ako bude, pogledajte ga.”

Prostor dvorišta iza zgrade gimnazije je nekad bio jedan od najreprezentativnijih prostora, ne samo Školskog foruma, nego i grada Zagreba. Na mjestu na kojem je car i kralj Franjo Josip 14.10.1895. posjetio gradilište Školskog foruma se u sedamdesetim i osamdesetim godinama prošlog stoljeća nalazila lokalna underground scena zvana “Akropola” (nazvana tako zbog trijema i stupova Gombaone sa njezine zapadne vanjske strane, gdje se ta lokalna underground scena nalazila). Nažalost, taj je prostor sada postao obično parkiralište.

Vezano uz posjet cara i kralja Franje Josipa, Školski je forum ušao je u hrvatsku povijest i putem slike “Živio kralj” kojom je taj posjet ovjekovječio slikar Vlaho Bukovac. Evo citata iz teksta Mire Kolar Dimitrijević pod naslovom “Izidor Kršnjavi i simbolika zagrebačke Zlatne dvorane”

“Slika Živio kralj prikazuje otvorenje donjogradske gimnazije 14. listopada 1895. u prisutnosti naroda i predstavnika svjetovne vlasti – bana Khuena, kralja Franje Josipa I. i Kršnjavoga. Svoj odnos prema vlasti Bukovac je iskazao time što je u prvi plan slike stavio razigrane djevojčice okićene trobojnicom i djevojke među kojima je i časna sestra. Tu je i žandar okrenut leđima, također okićen trobojnicom, te mladići glazbenici u narodnoj nošnji. Kralj je prikazan tek u trećem planu s banom u crvenoj odjeći desno od sebe i Kršnjavijem u crnoj odjeći lijevo, dok su ostale ličnosti javnoga života izmiješane s narodom. Kako bi naglasio važnost otvaranja donjogradske gimnazije, Bukovac je naslikao devet hrvatskih trobojnica i događaj prikazao kao odu narodne radosti, a ne kao zaslugu vladarske elite. Osnovnu tematsku zamisao smislio je Kršnjavi još 1875. u Rimu, želeći da se slika zove Otvaranje Zagrebačkoga sveučilišta, što je možda naznačeno i u skici Apoteoza hrvatske prosvjete iz 1893. Ideju je Bukovac modificirao više puta. Izradivši sliku ispunio je obavezu da naslika dvije slike za Zlatnu dvoranu. No Dubravka je završila u Budimpešti, a druga je daleko od onoga što je prvotno zamislio Kršnjavi, koji nije mogao prežaliti sliku hrvatske kulturne i znanstvene elite. Postavljanje slike Živio kralj obavljeno je u Zlatnoj dvorani bez kraljeve nazočnosti tek 1898. godine. Kršnjavi je kritizirao sliku, uglavnom zbog slikareva minoriziranja predstavnika vlasti, a vjerojatno mu je smetala i razigranost djevojčica u prvom planu naslikanih u modernističkoj maniri. Bukovac je potvrdio vještinu slikara masovnih scena, i to je jedna od poznatijih njegovih slika, no ipak je zbog mrskoga Khuena manje poznata od Gundulićeva sna naslikana za zastor u Hrvatskom narodnom kazalištu.”

Pred Univerzijadu, 1986., je Stipe Šuvar, tadašnji Republički sekretar za prosvjetu i kulturu (pozicija koja odgovara današnjem ministru kulture),  odobrio pretvaranje zgrade gimnazije u muzej (navodno je donator šetao gradom pa uočio zgradu škole i zaželio da se u nju namjesti muzej. Čak su uzeli neke prostore i od ove preostale dvije obrazovne institucije koje su i dan-danas tamo. Konkretno, u osnovnoj školi su uzeli kabinet za fiziku, kemiju i biologiju, a uzeli su i dvoranu za tjelesni odgoj. Toliko sam bio ogorčen radi toga da nikad nisam htio radi toga posjetiti muzej. To je bio moj način građanskog protesta.

Kao dodatak, evo i jedne kulturne reference. U knjizi Ivice Ivanca “Maturanti” u kojoj se opisuju prve gimnazijske ljubavi glavnog junaka (samog autora knjige) velik dio radnje se odvija upravo u zgradi tadašnje I gimnazije i na Srednjoškolskom igralištu. Spominju se pogledi kroz prozore na Savsku, rukometne utakmice na igralištu …

 

Srednjoškolsko igralište

Gradilište Školskog foruma počastio je svojim posjetom 14.10.1895. i car Franjo Josip I. Na priredbi priređenoj u čast caru jedan od nositelja zastave je bio Franjo Bučar kojeg je Izidor Kršnjavi poslao u Švedsku na edukaciju o sportu i gimnastici. Nedugo nakon dovršetka Školskog foruma Franjo Bučar organizira na igralištu veliki sportski događaj na kojem nastupa 1200 sportaša i dolazi 40000 gledatelja čime iskorištava ovu lokaciju i njezine mogućnosti za razvoj sporta u Hrvatskoj. Prvo se tu počeo igrati tenis, a zatim, možda neočekivano, kriket, 1909. Nakon što vojska odlazi s istočnog dijela zemljišta veoma brzo nakon toga osnivaju se sportska društva, a prvo među njima koje je bilo veće i snažnije bilo je srednjoškolsko sportsko društvo Concordia. U spomen tom događaju postoji spomen ploča na sjevernoj strani ograde igrališta. No, uskoro dolazi do problema jer su članovi kluba završili srednju školu i onda su 1912. izbacili iz imena “srednjoškolsko” i postali su samo Sportsko društvo Concordia.

Važno je napomenuti da je na tom terenu odigrana prva javna nogometna utakmica u Zagrebu, 29. lipnja 1895., između ekipa polaznika Tečaja za učitelje gimnastike na kojem je predavan i nogomet. Na njemu je odigrana i prva službena međunarodna nogometna utakmica, u goste HAŠK-u je došao mađarski klub BEA. HAŠK je pobijedio 3-0. Prema podacima s mrežne stranice Sportinfozagreb.hr prva nogometna pravila u Hrvatskoj su izdana već 1908. (napisana su prema engleskom predlošku), a već slijedeće godine u Zagreb stižu prve inozemne momčadi:  uz već spomenutog  BEAC-a pobijeđen je i tršćanski Eintracht, s 5:1, s Grazer Sportom je rezultat bio neriješen (3:3), dok je izgubljena utakmica protiv GAC-a iz Graza (0:1).

Nakon Prvog svjetskog rata na igralištu se grade barake za izbjeglice koji su tu živjeli sve do 1930. u vrlo teškim i nehigijenskim uvjetima. To su izbjegličko naselje fotografirali poznati fotografi Vladimir Horvat i Vladimir Čepulić. Znanstveni rad “Tuberkuloza i naličje grada: fotografije zagrebačke stambene bijede iz zbirke Vladimira Ćepulića” autorica Stelle Fatović-Ferenčić i Silvije Brkić Midžić predstavlja potresan uvid u teške uvjete života među siromašnim stanovnicima grada.

U razdoblju nakon Prvog svjetskog rata, 1923., dolazi do ideja o proširenju Školskog foruma. Tehnički fakultet (koji je u sebi sadržavao studij arhiteture, građevine, geodezije, elektrotehnike, strojarstva, brodogradnje …) je raspolagao premalim prostorima za potrebe nastavnika i studenata. S gradskom upravom je pregovarano da se na istočnom dijelu parcele nađe način za izgradnju novoga sklopa Tehničkog fakulteta. S time u vezi citiramo dio teksta Snješke Knežević iz članka “Ciglana – izgubljeni trg” objavljenom u časopisu Zagreb, moj grad, 2011./32:

“Godine 1926. Edo Šen, rektor i profesor Tehničkog fakulteta, izradio je prvu skicu fakultetskog kompleksa kao podlogu zahtjeva za ustup zemljišta. Grad je svoje zemljište ustupio besplatno, a vlada samo dio, zato što je nakon uklanjanja baraka željela obnoviti srednjoškolsko igralište. Projekt je potom povjeren arhitektu Hugi Ehrlichu, profesoru Tehničkog fakulteta, koji ga je izradio 1928. godine. Šest dvokatnih zgrada za šest odjela fakulteta, poredanih duž Klaićeve i Ulice Kršnjavoga spaja zgradom velikog strojarskog laboratorija, a u začelju monumentalnom zgradom dekanata. Izgrađena površina iznosila bi 40.000 m². Izgradnja bi se realizirala etapno. Kompozicija bloka podsjeća Ehrlichova monografa Žarka Domljana na engleske sveučilišne kampuse, dok arhitektura zgrada već nosi obilježja funkcionalizma. No, budući da je izostala vladina financijska potpora, gradnja se oteže, a i grad smanjuje ustupljenu površinu. Napokon, Ministarstvo financija oduzima Tehničkom fakultetu cijelo vladino zemljište i daje ga 1929. godine na raspolaganje Ministarstvu socijalne politike za rješenje nagomilanih socijalnih problema. Dio programa povezan je sa Ciglanom, gdje bi se gradila zgrada za središnje institucije socijalne politike: Javnu burzu rada, Radničku komoru i Iseljenički komesarijat. No, prethodno treba riješiti socijalni problem Ciglane, “legla nečisti i tuberkuloze”, gdje u barakama živi 297 obitelji sa 315 djece (ukupno 710 osoba). Za tadašnje žitelje Ciglane sagradila bi se naselja u različitim predjelima grada, poglavito na periferiji, a barake bi se poslije njihova iseljenja uklonile. Grad podržava taj program i oduzima Tehničkom fakultetu dio darovanog zemljišta.”

Nakon što se 1930. godine ipak spaljuju barake ponovo se oživljavaju planovi na tom području. 1933. godine se po projektu Egona Steinmana gradi Sokolski dom, dvorana na zapadnom dijelu zemljišta, s druge strane potoka Kraljevca koji teče podzemnim tokom ispod nasipa koji se nalazi pored zapadnog ruba igrališta. A 1935. godine isti arhitekt Egon Stainman radi projekt za Elipsu, za Srednjoškolsko igralište. Kad je igralište dovršeno dva dana je trajalo velebno otvaranje, između ostaloga na otvaranju je bio prisutan i hrvatski ban. Kao gledalište je korišten nasip podignut iznad korita potoka, a na drugoj, istočnoj strani, su također postojale tribine. Prema zapisima je tu moglo stati od 600 do 1000 ljudi. Bila su dva ulaza, muški i ženski, nekoliko igrališta te atletska staza duga 333 metra.

Za razliku od 1909. i tog razdoblja prije prvog svjetskog rata, kada je nogomet bio u prvom planu, najveće igralište je bilo posvećeno tzv. velikom rukometu, to je sport koji se danas više ne igra, ali je u to doba fokus bio na njemu, a ne na nogometu. Ono što danas ljudi podrazumijevaju pod imenom Elipsa je dobilo je svoju formu 1935. godine uz niz degradacija tijekom povijesti.

U prostoru ispred Gombaone koji sad služi kao parkiralište. [VR 2026.] 

Širina zelenila i mira kakvoga se rijetko nalazi u središtu grada. [DF 2026.] 

Železni Francek i šetači. [BT 2026.] 

Na lokaciji odavno znanoj kao Štrukla. [VR 2026.] 

Kvrgavo stablo duda na nasipu – neobičan simbol igrališta. [BT 2026.] 

Šetači napuštaju igralište na putu za zgradu AGG fakulteta. [BT 2026.] 

Pred izlazak s igrališta – u pozadini Dječja bolnica u Klaićevoj. [BT 2026.] 

Unutrašnjost dvorane Sokolskog doma. [VK 2026.] 

Srednjoškolsko igralište ima višestruku važnosti za grad Zagreb. Dio je velikog vizionarskog bloka Školskog foruma koji nije završen u tijelosti, ali je završen u dobrom dijelu. On predstavlja otvoreni prostor u središtu grada, na mjestu gdje se bilo tko može doći baviti sportom, gdje se učenici iz ovih osnovnih i srednjih škola mogu doći baviti se sportom. Temeljem tih činjenica, zaista je tužna i loša situacija da ovo igralište toliko zapušteno. To je velika vrijednost koja bi trebala biti prepoznata.

Što se budućnosti igrališta tiče, ovdje će se graditi garaža s 800 parkirnih mjesta. Ta se garaža spominjala u gradskim planovima još od 90-ih godina, kao prva gradska podzemna garaža (taj je naslov otišao garaži na Langovom trgu), a posebno za vrijeme gradonaččelnika Milana Bandića koji ju na kraju ipak nije sagradio. Plan je ponovo oživljen za sadašnje gradske vlasti (Tomislav Tomašević i Možemo!) usprkos kontroverzi vezanih uz to što bi garaža privlačila promet centru grada, a suvremena prometna rješenja preferiraju P+R sisteme kojima se osobni promet pokušava zaustaviti na rubovima grada i putnike preusmjeriti na javni prijevoz.

No, to nije jedini plan vezan uz podzemlje igrališta: Prema jednom od prometnih planova iz kasnih 70-ih Zagreb je trebao dobiti dvije linije “premetro” LTR (Light Rail Transit) modela koji bi ispod centra grada bio ukopan pod zemlju, a na rubovima bi vozio površinskim trasama. Linija koja bi prometovala u smjeru istok-zapad bi prolazila upravo ispod Srednješkolskog igrališta i negdje bi u njegovoj blizini (najvjerojatnije nakon prelaska ispod željezničke pruge, u okolici Adžijine ulice) izlazila na površinu.

Kad će garaža biti završena iznad nje će se ponovo sagraditi igralište, međutim, gledajući u projektni plan, to igralište neće imati puno toga zajedničkog s ovim danas. Nekad se nogomet igrao na sivom lešu, a od tog je vremena trava sama nikla  i prekrila igralište koje je time dobiloposeban gotovo prirodan izgled. Nadamo se i vjerujemo da će stvarnost ipak biti malo drugačija jer znamo da u društvu i u gradskoj vlasti postoji želja da se grad učini zelenijim.

Srednjoškolsko igralište je doživjelo i pojavljivanje na filmu, u djelu Jakova Sedlara “Ne zaboravi me /Fergismajniht”. U tom filmu Đuro Utješanović, koji glumi profesora predvojničke obuke, izvodi svoje učenike na igralište i tjera ih da pjevaju pjesmu “U tunelu, usred mraka, sija zvijezda petokraka”. U tom je filmu profesora tjelesnog odgoja, ujedno i vrhunskog karatista, glumio poznati karatist Enver Idrizi. Zanimljiv je podatak da se radnja filma odvija u prvoj polovici 50-ih godina, a karate je u Zagreb došao tek 12 godina kasnije. Na ovom se linku (OVDJE) može vidjeti jedna od scena iz filma u kojem Enver Idrizi brani svoje učenike od lokalnih siledžija koji im žele “prodati ciglu”.

Jedan od poznatih stanovnika Ulice Izidora Kršnjavog i korisnika teniskih terena igrališta je bio tenisač Boro Jovanović. Njegova se priča može pročitati OVDJE, a podatak da je prvi puta na teniski teren izašao baš na Srednjoškolskom igralištu se može naći u knjizi “Teniske legende” autora Zdenka Uzorinca, vidi OVDJE.

Od prisutnih korisnika igrališta željeli smo čuti i u kojim se zakutcima igrališta najviše cugalo, gdje su se ugovarali prvi sastanci s curama … Čini se da je najpopularnija bila mirnija zapadna strana igrališta. Međutim, u tom je kutu nekad čak bio disko klub Štrukla, koji je s dodatnom ogradom bio odvojen od ostatka igrališta kako bi se spriječio ulazak bez ulaznice. Marin Trinajstić,  jedan od sudionika šetnje, kojem je izlazak sa starijim bratom u Štruklu u ljeto 1977. ili 1978. godine bio prvi izlazak u disko u životu, ispričao nam je svoja sjećanja na Štruklu.  Disko klub je na toj lokaciji bio otvoren samo jedno ljeto, nakon toga je preseljen na sportsko igralište Rukometnog kluba Borac na mjestu gdje je sad poslovni neboder Cibona, a koju godinu poslije je i promijenio ime u Disco Trešnja.

Taj dio nasipa je i nadalje ostao omiljeno okupljalište sa djevojkama, a naziv Štrukla je ostao i dalje, mnogi niti ne znaju otkud je došlo to ime.

Citiramo riječi voditelja Viktora: “Za mene je ovo jako emotivno mjesto, nakon dugo, dugo godina ostvario mi se životni san i uspio sam napokon postati gradski službenik. Posao mi je zadnje dvije godine ovdje jako blizu i jako često dolazim na srednjoškolsko igralište. I to baš ovdje. Sjednem na ovu klupu, baš ovu, gledam igralište i osjećam se kao da sam ušao u vremeplov i vratio se 45 godina u prošlost. Vidim moju mamu, koja je također bila u ovoj školi, moju pokojnu prabaku koja je živjela u kući preko puta, u kojoj sam bio svaki dan nakon škole … Naravno da se i ja slažem da je igralište zapuštano, da bi ga trebalo urediti, ali po meni to je vrijedna starina i trebalo ga urediti tako da dobije izvorni izgled. To je moje osobno mišljenje koje je jako obojeno emocijama, a vi razmislite što je vama draže, da li bi vam bilo draže da se ovo uređuje u izvornom obliku ili da se napravi to što će se već napraviti. A danas, kad smo već ovdje, pogledajte ga u ovaj sunčan dan, neka vam takvo ostane u sjećanju.”

Za kraj, citiramo riječi Barbare, jedne od posjetiteljica posjeta, upućeno stablu duda koje se nagnulo s nasipa prema igralištu i koje već godinama privlači poglede svih posjetilaca: “Ovo je drvo genijalno!”

 

Sokolski dom

Gradnja Školskoga foruma je započeta 1895., u doba i stilu visokog historicizma – a samo 38 godina kasnije Egon Steinmann gradi Sokolski dom u potpuno drugačijem, modernističkom stilu. U njemu su se mogli organizirati manji sportski događaji i kulturne manifestacije, a bili su tu i uredski prostori.

Kao kuriozitet, u Sokolskom se domu 1946. održavalo i suđenje Alojziju Stepincu.

 

Zgrada Arhitektonskog, Građevinskog i Geodetskog fakulteta

Istočna zgrada spomenutih fakulteta na adresi Kačićeva 26, smještena zapadno od prostora Školskog foruma,  sagrađena je prema nacrtima koje je 1937. potpisao Milovan Kovačević, a građevinska je dozvola dobivena 1939. godine. Za zapadnu zgradu (gdje se danas nalaze X. gimnazija i I. tehnička škola Tesla) nacrti se rade u srpnju 1940. godine, a dozvola je dobivena u lipnju 1941. godine. Radovi na toj zgradi su prekinuti zbog rata (kada se istovremeno u veći dio istočne zgrade uselila njemačka vojska) , a nastavljeni su 1946. godine, te se zgrada daje na upotrebu Saveznoj tehničkoj školi (izvorno je bila namijenjena strojarskom, brodograđevnom i elektrotehničkom odjelu Tehničkog fakulteta). Dvorišni dio zgrade dograđen je 1954., a četvrti kat na terasi sjevernog krila glavne zgrade nadograđen je 1960. godine prema projektu Jurja Denzlera. Za potrebe Geodetskog fakulteta na dvorišnoj zgradi nadograđena su dva kata 1999. prema projektu Borisa Krstulovića.

Ideja proširenja zgrade fakulteta je imala i svojih neostvarenih smjerova: 1942. godine je Velimir Jamnicky, profesor na urbanizmu na tadašnjem Tehničkom fakultetu napravio projekt kojim bi se postojeća zgrada pružila mostom preko Kačićeve  i na mjestu Sokolskog doma sagradila još jedna zgrada Tehničkog fakulteta što nije realizirano. 

Kratak uvod o povijesti Tehničkog fakulteta iz kojeg se tokom desetljeća razvilo niz pojedinih fakulteta. [BT 2026.] 

U auli AGG fakulteta. [DF 2026.] 

Velik prostor namijenjen studentima koji služi kao radionica i učionica. [VR 2026.] 

Sve je lijepo sređeno i pospremljeno … [VR 2026.] 

Pogled prema igralištu i središtu grada – u pozadini katedrala. [BT 2026.] 

Iako su u trenutku posjeta na fakultetu bili ispitni rokovi sudionicima šetnje je bilo omogućeno da kratkim obilaskom tada slobodnih prostora pogledaju nedavno obnovljenu zgradu koja je doživjela temeljitu obnovu i kojom su i profesori i studenti dobili vrlo lijepe nove prostore. Posjet je završio dolaskom do najvišeg kata gdje su iz jedne od učionica sudionici imali prilike pogledati široku panoramu Srednjoškolskog igrališta i cijelog središta grada, a potom i sjevernu panoramu iz prostora rezerviranog za učenje.

Na kraju su sudionici zahvalili Marinu i Viktoru za vrlo zanimljivo vođenje šetnje.

(Vanja)

 

Literatura:

• Ariana Štulhofer: Sportska arhitektura u Zagrebu, Arhitektonski fakultet Sveučilišta u Zagrebu, Zagreb, 2005.
• znanstveni rad Zlatka Jurića “Školski forum u Zagrebu 1893-1906. g.” objavljen u časopisu Prostor (broj 1/1999)
• znanstveni rad Arijane Štulhofer i Ive Muraj “Srednjoškolsko igralište u Zagrebu” objavljen u časopisu Prostor (broj 11/2003)
• znanstveni rad Irene Kraševac “Neoklasicistički hram u sklopu Školskog foruma – povijest gradnje i prenamjene” objavljen u radovima Instituta za povijest umjetnosti (broj 46/2022)
• Snješka Knežević: Ciglana – izgubljeni trg. Zagreb, moj grad, 2011., 32, V
• Počeci zagrebačkog nogometa – LOPTOM PO ELIPSI I SAJMIŠTU, web portal Sportinfo Zagreb
• web portal Arhitektura Zagreba
• Mira Kolar Dimitrijević: Izidor Kršnjavi i simbolika zagrebačke Zlatne dvorane, Kolo, br. 8/2013

 

Zanimljive poveznice:

• film Lade Franulović s prikazom posjeta Srednjoškolskom igralištu (dužina: 07:59)
• tekst “Zaboravljeni gradski mjernik Zagreba” autora Božidara Kanajeta i Mladena Zrinjskog objavljen u časopisu Geodetski list, broj 2/2016.
• zapis o Janku Nikoli Grahoru na web portalu Hrvatski biografski leksikon
• tekst o crkvi sv. Blaža na web portalu Arhitektura Zagreba
• znanstveni rad “Tuberkuloza i naličje grada: fotografije zagrebačke stambene bijede iz zbirke Vladimira Ćepulića” autorica Stelle Fatović-Ferenčić i Silvije Brkić Midžić objavljen u Liječničkom vjesniku 2020.
• tekst o disco klubu Štrukla (disco Trešnja) objavljen na web stranici Mapiranja Trešnjevke